Fotografije koje
imaju priču.

Ova fotografija nije nastala samo čekanjem zvijezda. Uz pomoć kolege iz vukovarske vatrogasne postrojbe raspoređeno je oko 10 kW reflektora i 300 metara kabela, a za napajanje su poslužila dva posuđena agregata. Uz dopuštenje tadašnjega gradonačelnika nakratko je ugašena javna rasvjeta dijela grada. Svjetlost je prolazila kroz ratna oštećenja Vodotornja. Budući da je Vodotoranj obnovljen, identičan prizor danas više nije moguće ponoviti.

Između Vukovara i Bogdanovaca, duboko u noć, nebo su parale brojne razgranate munje, a u trenutku snimanja nije se čula grmljavina. Nevreme se poslije približilo, uz grmljavinu i tuču. Fotografija nije priča o pobjedi nad olujom, nego o osjećaju koliko je čovjek malen pred prirodom.

Tijekom šetnje uz Dunav pažnju su privukli čamac, mjesečina i Vodotoranj u daljini. Silazak na pješčanu obalu, stativ i jedna jednostavna odluka: sačuvati ono što se zateklo.

Magla, inje i temperatura koja je, prema autorovu sjećanju, bila oko −17 °C. Položaj snimanja odabran je vrlo promišljeno: s te su pozicije stabla mogla uokviriti Vodotoranj, a okolne kuće najmanje ometati prizor. Hladnoća je stvorila uvjete, a kompozicija je bila svjesna odluka.

Noćne dizalice uz rijeku, plavo nebo i odrazi svjetala na površini vode. Kadar ostaje otvoren kao mirna studija svjetla i arhitekture.

Osvijetljena šetnica i most u večernjoj plavoj uri. Poznati gradski prostor mijenja izgled čim se upale svjetla.

Čamac na vodi i boje posljednjega dnevnog svjetla. Jednostavan kadar u kojemu su najvažniji mir, linije obale i nebo.

Tiha fotografija noćnog spomen-obilježja, osvijetljenog svijećama pod nebom. Bez potrebe za velikim riječima.

U vrijeme izrazito niskog vodostaja autor je sišao preko pijeska do samog ruba Dunava, tražeći kadar u kojemu se nebo ogleda u vodi. Prizor je snimljen iz vrlo niske perspektive, blizu kraja dana.

Vukovar, zima 2017. i Dunav okovan ledom. Fotografija je nastala kasno noću, s površine zaleđene rijeke, u vrijeme kada su ledolomci već bili prošli plovnim putem. Udaljena gradska svjetla svjedoče o prizoru koji se rijetko viđa. Snimanje na riječnom ledu bilo je iznimno opasno i nije nešto što treba ponavljati.

S nekoliko kilometara udaljenosti, fotograf je zumiranjem izoštrio Vodotoranj, vratio se na širi kadar i snimio nevrijeme. Tek naknadnim pregledom fotografije uočio je da munja udara u Vodotoranj. Zadržao je široku kompoziciju, bez naglašavanja samog udara u građevinu koja je već mnogo pretrpjela.

Svečani vatromet iznad grada i njegovi odrazi na Dunavu. Noćni grad u jednom svjetlosnom trenutku.

Čamac u prvom planu i svjetla grada preko rijeke. Crno-bijela fotografija ostavlja prostor odnosu sjene, oblika i odraza.

Noćna urbana scena, most i osvijetljeni grad iz povišene perspektive. Ritam grada drukčiji je kada se dnevna vreva stiša.

Nebo je toga dana bilo posebno zanimljivo. Mali dron podignut je svega šest do sedam metara kako bi se križ, rijeka i nebo našli u istom kadru. Nije bio cilj snimiti prizor s velike visine, nego pronaći neuobičajen pogled.

Novogodišnji vatromet nad Vukovarom snimljen s vrha Vodotornja na sibirskoj hladnoći, pri temperaturi od oko −19 °C. Snažan vjetar gotovo je rušio fotoaparat sa stativa, pa je kadar trebalo tražiti u zavjetrini. Fotograf je u to vrijeme imao pristup Vodotornju zahvaljujući dugogodišnjem fotografiranju i promociji grada.